Gdje su vaše granice?
Menu

Prvo što svaki roditelj treba učiniti jest definirati svoje granice i ako može – utvrditi zašto ih ima. Na primjer, kada sam ja prije 30-ak godina postao otac, bio sam potpuno uvjeren da je za našeg sina najbolje da se od samog početka navikava spavati sam u svojoj sobi, a isto je mislila i njegova majka. Mislim da je ovakav moj stav proizašao iz tri razloga:

1. Ja sam kasno dobio svoju vlastitu sobu i želio sam svom sinu omogućiti taj luksuz od samog početka.

2. Želio sam da naša spavaća soba bude teritorij odraslih.

3. Čitao sam knjige o odgoju djece poslije čega sam još čvršće stajao na svom stajalištu. (Kasnije ću se vratiti na to kako je prošlo s postavljanjem ove granice).

Ako je vaš pristup ovakvim pitanjima blizak većini ljudi, onda ćete moći čvrsto stajati kod većeg broja granica jer su one dobro promišljene. Nekih drugih granica postat ćete svjesni tek kada ih vaše dijete ili neka druga osoba naruši. Dobro je razmišljati o obje vrste granica. Porazgovarajte sa svojim partnerom o njima, također i s djecom ako su dovoljno stara pa razmislite možete li stajati iza njih.

Nemoguće je planirati svoje vlastite granice pukim razmišljanjem o njima. Najčešće je za taj proces potreban sukob. Ponekad ćete otkriti kako vi i vaš partner imate različita gledišta o nečemu tek kada dođete u sukob s djetetom ili kada počnete dvojiti što je najbolje učiniti u određenoj situaciji. Stajalište da sve vaše granice nisu primjerene – ni za vas ni za ostale vrijedno je pohvale. Vi naravno, imate svoje jake razloge zašto su te granice takve kakve su, ali ukoliko ih držite jedinim ispravnima, stvorit ćeš probleme i sebi i svojoj okolini.

Postavljanje granica Prije samo 25-30 godina postavljanje granica je bilo puno jednostavnije nego danas. Tome je doprinijela prvenstveno usuglašenost društva oko postavljanja granica unutar obitelji, institucija, škola, vrtića itd. Može se reći – tada je bilo je jednostavnije biti odrasla osoba. Ako su roditelji bili u nedoumici o nečemu, mogli su se raspitati kod obitelji, prijatelja i susjeda i u najvećem broju slučajeva dobili bi ne samo slične odgovore, nego i njihovu potporu. Većina odraslih je čvrsto vjerovala da se djeca pod svaku cijenu moraju podčiniti i prilagoditi odraslima; ako je neophodno onda i upotrebom prisile i kazne. Postojala je razlika u granicama između pripadnika različitih socijalnih slojeva, ali unutar svoje vlastite skupine, cilj i sredstva su bili gotovo identični. Od tada do danas su nastupile mnogobrojne promjene u društvenim i obiteljskim normama i vrijednostima, te smo stekli više znanja o djeci i njihovom razvoju.

Primjer: U „Majčinoj knjizi” napisanoj 1925. roditelje se najodlučnije odgovaralo od zajedničkog obiteljskog objedovanja. Potom su uslijedila desetljeća u kojima se to smatralo ispravnim i vrlo važnim za cijelu obitelj. Sada je pak uvriježeno mišljenje da roditelji trebaju sami odlučiti hoće li odabrati zajedničke obroke u krugu obitelji nekoliko puta tjedno ili će se opredijeliti za slobodu odlučivanja svakog pojedinog člana obitelji kada će, gdje i što jesti.

Na osnovu čega će roditelji donijeti odluku?

Na psihološkoj osnovi? Na zdravstveno-prehrambenoj?

Na praktičnoj osnovi, ravnajući se prema radnom i slobodnom vremenu?

Na osnovu ishodišta u emocionalnom doživljaju užitka?

Jesu li zajednički obroci u njihovim obiteljima bili trenuci uživanja ili mučne šutnje?

Vole li roditelji pripravljati bogate ručkove ili je mikrovalna pećnica postala novi kućni oltar?

Bez obzira što roditelji odaberu, žele li time nešto izbjeći ili postići?

Upravljaju li obiteljskim granicama i vrijednostima snovi ili košmari?

 

U skandinavskoj kulturi bezgranična i totalitarna vlast roditelja nad djecom je u svom završnom stadiju i to je u svakom slučaju pozitivno. Jedan od rezultata ovoga jest da smo sada mi odrasli prisiljeni učiti nove načine ophođenja s djecom. Nepromijenjenom je ostala činjenica kako je za djecu najzdravije odrastati u obiteljima u kojima postoje određene granice, ali je nedopustivo i dalje ih postavljati u formi zabrana i naredbi: Moraš! Ne smiješ! Trebaš! Nemoj! Sad si baš zločest!

Danas postoje dvije vrste roditelja koje neizbježno zapadnu u nevolje. Tu spadaju roditelji koji grčevito pokušavaju zadržati uvriježene načine postavljanja granica, kao i roditelji koji se srcem odmiču od oštre i autoritarne forme, ali teško pronalaze nove i bolje načine. Prva grupa roditelja smatra svoju djecu buntovnom i drskom, a u drugoj grupi djeca vrlo brzo preuzmu kormilo obitelji te počinju njome upravljati. I jedno i drugo je destruktivno i nezdravo kako za djecu, tako i za roditelje.

Najvažnija razlika jest da se granice više ne trebaju postavljati kao električna ograda oko djece, nego kao osobne granice odraslih. Umjesto da se zapitate: „Što je najbolje za moje dijete?” zapitajte se: ”Što je najbolje za mene – i kako će se to odraziti na moje dijete?” Ne možemo se više ravnati prema „spisku gotovih rješenja” kako bismo vidjeli što je „uobičajeno”, „točno”, „ispravno”. Umjesto toga trebamo sami sebe zapitati - tko sam ja i tko je moje dijete, a to je za mnoge od nas sasvim drugačiji način razmišljanja i sasvim drugačija zadaća. A i traje duže vremena.

Uvriježeno je mišljenje kako većina današnje djece ispituje granice do kojih mogu ići, tako da nimalo ne čudi zaključak roditelja i pedagoga kako se mora postaviti što više jasnijih granica te da odrasli moraju biti stroži i dosljedniji. Moje iskustvo govori da će se djelotvornije pristupiti problemu ako se umjesto ove ”dijagnoze” opišu dječje potrebe i kaže: ” Aha, ovdje imamo dijete koje izgara od želje da spozna tko su njegovi roditelji i koje traga za njihovim stajalištima.”

Djeca počinju ispitivati granice do kojih mogu ići (i tada postaju naporni i razuzdani), kada njihovi roditelji imaju poteškoća pri pronalaženju samih sebe i svojih vlastitih osobnih granica. U svojoj nemoći ulaze u ulogu „roditelja”, pokušavaju kombinirati vlastite ideje i stavove društva o tome kakvi bi trebali biti ”pravi” roditelji. Zbog toga smo često svjedoci kako roditelji imaju problema pri postavljanju granica ne samo u odnosu na svoju djecu, nego i u odnosu na druge osobe: životne suputnike, roditelje, kolege, klijente... Roditelji nisu zbog toga krivi. Ne radi se o lošim roditeljima, niti lijenim odgajateljima koji bi se samo trebali sabrati i naučiti pokoju metodu ili tehniku. Njihova djeca ih samo suočavaju s problemom koji je postojao i prije nego što su postali roditelji. U tome nema ništa sramotno ili neuobičajeno. Mnogi od nas postanu roditelji u životnom razdoblju u kojem još nismo potpuno upoznali sami sebe i gdje nismo završili izgradnju naših granica u odnosu na druge ljude – a pogotovo, ili uopće ne u odnosu na čovjeka ili ženu s kojom smo dobili dijete. U obitelji u kojoj smo odrastali, naučili smo nešto o našim vlastitim granicama, ali ne sve. Neke od onih zdravih granica koje smo tada imali nisu se sviđale našim roditeljima pa smo ih se morali odreći. Neke od nezdravih emocionalnih granica koje su imali naši roditelji smo morali prihvatiti, dok su neke od naših granica bile prijeđene i narušene, a neke ignorirane. Zbog toga je naša druga (i treća, i četvrta itd.) obitelj mjesto gdje trebamo nastaviti svoj osobni razvoj. Što se tiče razvoja vlastitih granica to u većini slučajeva traje 10-15 godina. Veliki dio ovoga razvoja se odvija uz djecu, s djecom i u velikoj je mjeri inspiriran njima. Inspiraciju često doživljavamo kroz razdražljivost i frustraciju, pa se mnogi roditelji oslanjanju na stogodišnju tradiciju iskaljivanja tih osjećaja na djeci u obliku kritiziranja, optuživanja, grdnje i ukora. Sve ovo djeluje destruktivno na samosvijest djece i na obiteljski sklad. I što je najvažnije – narušava integritet djeteta, jer na kraju krajeva poručuje djeci da je u redu ne poštivati granice drugih ljudi! A onda djeca upotrebljavaju naučeno tako što prelaze i ne poštuju granice svojih roditelja.

Pročitajte još: Gdje su granice?

Autor: Jesper Juul

We use cookies

We use cookies on our website. Some of them are essential for the operation of the site, while others help us to improve this site and the user experience (tracking cookies). You can decide for yourself whether you want to allow cookies or not. Please note that if you reject them, you may not be able to use all the functionalities of the site.